Svojim drugim dugometražnim filmom Ivana Grozna, komedijom o ženi na rubu živčanog sloma, redateljica Ivana Mladenović skrenula je pozornost na svoj talent i osebujan način rada. Ova fikcionalna autobiografija, u kojoj Ivana glumi samu sebe, ovjenčana je nagradom žirija u Locarnu, a film je toplo primila i publika Zagreb Film Festivala.

Razgovarao Nino Kovačić

Nakon dokumentarizma u Ugasi svjetla i fikcionalizacije života pisca Schiopa u Vojnicima, u ovom ste filmu fikcionalizirali samu sebe, svoju obitelj i rodni grad. Što Vas je potaknulo krenuti u tom vrlo trusnom filmskom smjeru između dokumentarizma i fikcije, godardovske idealne forme?

Moj prvi i drugi film su također bili manje-više u tom smjeru. Adi Schiop, pisac knjige na kojoj je zasnovan moj prvi igrani film Vojnici. Priča iz Ferentarija, glumi glavnu ulogu i na neki način ponovo preživljava tijek događanja iz svoje autobiografske knjige. On je preuzeo ulogu jer me dosta filmskih glumaca odbilo zbog toga nisu željeli glumiti u gej filmu, a drugi razlog je bio da nikome nisam dovoljno vjerovala ili mogla zamisliti da će bolje od njega moći dočarati što sam tim filmom imala za reći. U Ivani Groznoj kameru okrećem prema sebi jer je film inspiriran krizom iz stvarnog života koja mi se dogodila u ljeto 2017., i željeli smo da ima terapeutski učinak, pa sam pozvala svoje prijatelje i porodicu da još jednom zajedno proživimo te trenutke pred kamerom.

Kako je tekao proces pisanja scenarija, koji ste radili sa Schiopom, te pripreme “terena” za snimanje? Što su Vam bile glavne primijenjene pouke iz prijašnjih snimanja?

Proces je u oba slučaja bio jako čudan. Prvo se pokušavaš prisjetiti kako su se neke stvari dogodile u stvarnosti, ali smo shvatili da se naša sjećanja ne podudaraju te svatko vuče na svoju stranu ili jednostavno ima drugačije viđenje stvari. Onda se počneš udaljavati od stvarnosti, do trenutka kada to osobno vise nije osobno i više nemaš osjećaj da se radi o tebi. Kod pisanja priča zasnovanih na nečijem životnom iskustvu uvijek je teško udaljiti se od samih priča u smislu najstrožeg odavanja stvarnosti. Mislim da ono što smo shvatili radeći na ovim scenarijima je da je najbitnije na film prenijeti proživljene emocije, a ne točnost i dijelove stvarnih događaja.

S obzirom na to da ste „punokrvna” autorica, jer osim scenarija, produkcije, režije, glumite i glavnu ulogu, koji su vam bili glavni izazovi kada ste prelazili pragove tih različitih odgovornosti? Kako ste pritom odlučivali pri izgradnji vlastitog filmskog lika?

Nije mi bila namjera igrati u filmu kako bih pokazala svoje glumačke sposobnosti. Kad sam odlučila krenuti u snimanje, što je mnogima bilo nezamislivo jer smo krenuli s pozajmljenim novcima, za pomoć sam pitala svoje prijatelje. I meni i njima je bilo jasno da je jako bitno da snimim taj film kako bih nekako mogla krenuti dalje, ali sad se nadam da se i drugi ljudi pronalaze u ovom filmu. Neminovno želiš sebe zaštititi od pokazivanja nekih vlastitih negativnih osobina, ali ovaj film ipak govori o ispoljavanju jako ranjivih strana ličnosti. Još prije početka snimanja odlučila sam da trebam pronaći načine izbjegavanja dvije stvari: pokušaja da zaštitim sebe i sakrijem neke osobine za koje ne bih željela da baš svi znaju, ali i da ne potonem u neku patetiku. Za oba problema sam se potrudila naći prave suradnike, moje filmske prijatelje koji će mi znati u tome pomoći pa su mi tako Ana Szel i Andrei Rus pomogli u režiranju, a Adrian Schiop u pisanju scenarija.

Koji su glavni izazovi to jest granice režiranja i otkrivanja vlastite obitelji i okoline?

Većina situacija koje gledamo u filmu dogodila se u stvarnosti, ako ne meni, onda nekim mojim bliskim prijateljima. Što se tiče mog lika, Adi se potrudio da se s njim igra na ciničniji način i njegovo viđenje njene realnosti mi je vrlo zanimljivo. Odlučili smo prikazati Ivanu u svim njenim kontradiktornim ponašanjima i u tome pokušati pronaći humor. Meni je najteže bilo prijeći neke vlastite granice i strahove u prikazivanju realnosti ljudi oko mene, što je značilo uvlačenje svojih prijatelja i porodice u cijeli proces. Ali nakon nekog vremena i iskrenih razgovora s njima o tome koje su moje namjere, svima su se ideje počele sviđati. Tu nije bilo nikakve razlike od pristupa u dokumentarnom filmu. Glavna je razlika bila u polugodišnjem radu na glumi s ljudima koji nikad nisu napamet učili nikakav tekst ili uopće imaju imalo pojma o glumi. Koliko mi se to svidjelo, toliko me je i izluđivalo.

S obzirom na djelomično dokumentarističku narav filma jesu li Vam neki događaji tijekom snimanja mijenjali tok završne priče?

Film je bio zamišljen kao još mnogo veća parodija na čitav tok događaja u malom gradu. Neke od scena su bile histerično smiješne u scenariju, ali kad smo ih počeli snimati, osim što su bile jako teške za glumu, nekako se nisu uklapale u film pa su samo počele ispadati u montaži. Tu je film postajao sve intimniji, a scene koje su ga činile sve fikcionaliziranijim nisu više imale svoje mjesto. Na kraju je film skrojio sam sebe prema stvarima kakve one zaista jesu.

Dualnosti različitih identiteta i trenja među njima, od osobnog i grupnog, muškog i ženskog, do srpsko-rumunjskog, realnosti su od kojih je građena Ivana Grozna. Zašto ste im odlučili pristupiti kroz apsurd i (samo)ironiju?

To jesu neke ozbiljne teme, ali sam vjerovala da ću ih ljudima bolje približiti kroz neki malo humorniji pristup, tj. ako ih se kroz film ne osuđuje zbog njihovih razmišljanja, već na te druge načine pokušam približi svoja shvaćanja problema kroz likove koje gradim. Primjerice, najdraži lik u filmu mi je feministkinja Anca koja organizira festival klitorisa u Rumunjskoj pa o toma pokušava razgovarati i sa srpskim ženama. Mislim da njihov kratki dijalog kroz tu malu humornu scenu govori mnogo toga o položaju žena i djevojaka u obje zemlje.

Arhivske snimke su također zanimljiv pristup koji pridaje specifičan komentar prema povijesnom kontekstu, a općenito se osjeća rumunjski novovalni „štih” filma. Koji su Vam bili direktni filmski uzori?

U Rumunjskom sam radila s dva redatelja, Florinom Serbanom na filmu Ako mi se fućka, fućkam i Raduom Judeom u Srca s ožiljkom. Florin me je uveo u dokumentaristički pristup kad je radio taj film s mladićima koji su se tada nalazili u maloljetničkom zatvoru i dugo sam prisustvovala njegovom načinu priprema tih mladića za film. Kod Judea u filmu sam glumila i pristup je bio potpuno različit jer se tekst moralo naučiti do zadnjeg slova. Vjerojatno su se ta dva načina i kod mene negdje spojila i inspirirala me.

Kakve su bile reakcije obitelji i ljudi u Kladovu?

Još nisam uspjela film prikazati u Kladovu, ali to ćemo vjerojatno kad zatopli, s projekcijom na plaži. Glumce i neke članove porodice odvela sam ljetos na sarajevski festival i za njih je to bilo veliko iskustvo. Vjerujem da im u nekim trenucima nije bilo lako, kao ni meni, ali čim su izašli i, kako to obično biva u Sarajevu, kad su ih ljudi na ulici počeli zaustavljati i čestitali im na glumi, sve je postalo mnogo bolje. Radovali su se da im pored imena piše – glumac.

Na čemu sljedeće radite, možda se nakon ovog iskustva opet vraćate u samo jedno filmsko zanimanje?

Da, jedva čekam da samo režiram jer to je moj najveći interes. Trenutno radimo na scenariju koji se događa u Londonu i prati porodicu koja pokušava uspjeti u muzičkom svijetu.