Smrt učenika, kao posljedica incidenta na školskom igralištu, pokreće moralni labirint u kojem se odrasli suočavaju s vlastitim emocijama, konfliktnim stavovima i predrasudama. Na slična je razmišljanja svojim zapaženim ostvarenjem Pazi na djecu publiku potaknuo norveški redatelj Dag Johan Haugerud koji je osobno predstavio svoj film na ZFF-u.

Razgovarao Nino Kovačić

Zašto ste se u Pazi na djecu odlučili baviti ovim kompleksnim društvenim temama i kako su one vezane uz vaš prijašnji rad, ne samo filmski, nego i spisateljski?

Zapravo su problemi jezika i komunikacije teme koje me najviše zanimaju i time sam se dosad uvijek bavio i u svojim knjigama i u filmovima. Također, bitno mi je prelaženje stereotipa i predstavljanje likova kao cjelovitih i kompleksnih ljudi. U filmu sam htio raspravljati o predodžbama djece i djetinjstva postavljajući pitanja poput: Što danas znači biti dijete u norveškom društvu i što to društvo želi od djece? Što znači biti roditelj? Kada se od djeteta postaje adolescent i što definira taj prijelaz? Naravno, sva ta pitanja nisu u filmu skroz raspravljena, ali ih se otvara te sam ih koristio sam kao podsjetnike pri razvijanju priče i pisanju scenarija.

Imate li neke tajne zanata za podijeliti što se tiče pisanja scenarija s obzirom na velik broj likova i njihovih odnosa te ovisnost cijelog filma na dijalozima? Imate li možda pravilo da ne zauzimate strane svojih likova?

Da, nikad ne pokušavam zauzeti nečiju stranu. Moram pokušati razumjeti i suosjećati sa svakim od likova i shvatiti što ih pokreće, na što reagiraju i zašto govore na način na koji to čine. Osim toga nemam posebnu metodu, samo sjednem i pokušavam pisati najbolje što mogu.

Kako vam je bilo prebaciti se s pisanja romana i drama na scenarije, to jest pripovjedno razmišljati na mnogo vizualniji način?

Kod pisanja romana tekst je medij i on stvara podtekst, a u filmu se podtekst stvara kroz fotografiju, lokacije, glumu i tako dalje. Dakle, totalno drukčiji pristup i iskustvo. Mislim da je teže prebaciti se sa snimanja filma na pisanje romana jer pisanje u potpunosti ovisi o vašim spisateljskim sposobnostima. Uvijek se osjećam frustrirano kad, npr. pokušavam opisati atmosferu i osjećaj nekog mjesta riječima, a ne mogu ga jednostavno pokazati kao što je moguće kad snimam film.

S obzirom na to kako je priča postavljena u početku i kako se dalje gradi kroz cijeli film, zasigurno ima puno potencijala za dramsku seriju. Kako ste se ograničili da ipak stane u okvire dugometražnog filma?

Dugo vremena smo pokušavali napraviti i film i seriju, ali nismo uspjeli financirati tu kombinaciju te smo na kraju puno scena izrezali. Nismo uspjeli oboje jer su televizijske kuće, kao i kino-distributeri, htjele ekskluzivu. Na kraju je ispao samo film, što je uostalom i bio moj prvotni cilj, no još traju pregovori da se ipak napravi serija, ali za strano tržište, ne skandinavsko.

Kada bih film pokušao žanrovski odrediti, bio bi to društveni triler. No sva napetost je kondenzirana u intimnom svijetu likova kao da im nisu dopuštene jake emotivne reakcije koje publika, s obzirom na težinu sukoba, od njih nestrpljivo očekuje?

Očekuju li se te burne emotivne reakcije jer smo tako naučeni gledati filmove? U Pazi na djecu ima puno suzdržane i prekrivene emotivnosti jer je to tako prema mojem stvarnom iskustvu. Želio sam prikazati ljude koji puno brinu o pristojnosti, civiliziranosti i vlastitom moralu što pak onda utječe na načine kako se intelektualno i emotivno izražavaju.

Teme krivnje, odgovornosti, dužnosti i političke atmosfere premrežene osobnim odnosima i intimnim željama prilično su težak filmski zadatak. Koji su pritom bili vaši direktni filmski uzori?

Nemam nekog određenog filmskog autora čijem radu se divim. Kad sam počeo s filmom kao student povijesti i teorije filma, moji heroji su bili Eric Rohmer i Jean-Luc Godard, ali to je bilo davno. Često puno toga dobijem inspiraciju i gledajući filmove braće Dardenne i, donekle, Hanekea. Za ovo snimanje smo snimatelj i ja pričali o filmu koji se zove Čudna neka mačka Ramona Zürchera, iako naši filmovi, barem na papiru, nemaju ništa zajedničko.

Vaš film funkcionira kao sudska drama bez suda, ali vi ste na sud stavili predrasude samih gledatelja?

Da, to je bilo važno. Pokušali smo snimiti film kao da je nesreća, tj. Jamieova smrt, glavni lik, kako bi se publiku izazvalo da uloži vlastita razmišljanja i osjećaje u situacije umjesto da im se govori što da misle i kako da se osjećaju.

Kako se u filmu napetost drži stalnim promjenama perspektiva, zašto ste odlučili izostaviti perspektivu medijskog praćenja priče, iako se neki od likova povremeno osvrću na to?

Scene koje se time bave završile su na podu montažne sobe ili, točnije, sačuvane su u jednoj od mapa koja se zove “izbrisane scene” jer bi film bio predugačak.

Možete li nam objasniti izbor izvrsne glumačke ekipe?

Scenarij je zapravo pisan za određene glumce, što znači da sam ih odabrao prije nego smo počeli raditi na scenariju. Kod pisanja scenarija mi je pomagalo to što dobro poznajem njihov govor i način glume.

Smatrate li film specifično norveškim?

Da, jer norveško društvo poznajem i film je pun lokalnih referenci. Svejedno ljudi iz cijelog svijeta prepoznaju nešto u filmu što ih se tiče i što ih dira.