U sklopu programa Velikih 5  danas će u kinu Tuškanac biti prikazan talijanski film Zovu me Jeeg. Tim povodom s redateljem filma Gabrielom Mainettijem, kreatorom prvog talijanskog filmskog superheroja, za tportal razgovarao je Nino Kovačić.

Talijanski glumac, redatelj, skladatelj i producent Gabriele Mainetti autor je nekoliko kratkih filmova, poput Basette (2006.) i Tiger Boy (2012.), nagrađenog na australskom Flickerfestu i na Festivalu kratkometražnog filma u Brestu. Dugometražni film Zovu me Jeeg, premijerno prikazan na prošlogodišnjem Rimskom filmskom festivalu, prvi je talijanski film o nekom superheroju.

Nakon što ga putevi sitnog kriminala navedu na toksični mulj u rijeci Tiber, bijedni lopuža Enzo otkriva čudnovate transformacije na svom tijelu. Ubrzo postaje neuništiv, nadljudski snagator i, sasvim neočekivano, anđeo zaštitnik traumatiziranoj djevojci koja je uvjerena kako je Enzo personifikacija legendarnog robotskog junaka iz popularne manga-serije.

Kako svaka priča o superjunaku treba dobrog antagonista, Enzo će svog ljutog protivnika pronaći u sadističkom bacilofobnom gangsteru Fabiju, bivšem natjecatelju talent-showa koji je patološki ljubomoran na Enzovu rastuću medijsku popularnost. Grubi antipod superjunačkim blockbusterima oboružan je akcijskim ekshibicijama, oštrom društvenom kritikom i salvama crnog humora.

Kako je krenulo stvaranje talijanskog filmskog superheroja?

Htjeli smo ispričati svoju verziju priče o superheroju, pogotovo jer se čini kao da se svakog dana snimi neki, pogotovo u SAD-u. To nam je bio izazov pa smo u žanr ‘uštrcali’ našu kulturu jer dosad u Italiji nisu snimani filmovi o superherojima. Volim raditi na području fantastike, ali sa što je moguće više uvjerljivosti jer ovdje imamo jaku tradiciju neorealizma, no ponekad je ona prejaka i ne može se u njoj normalno disati. Čini mi se da smo izgubili poeziju u filmu, tako da su fantastični žanrovi neki pomak. Kao dijete sam gutao Spielbergove filmove, filmove o Bondu i neorealiste pa sam nekako želio te stvari stopiti. Nicola Guaglianone je napisao priču, a Menotti raspisao scenarij. Nicola i ja radimo zajedno već dvadesetak godina i on je imao ideju po kojoj smo krenuli graditi strukturu da bi Nicola napisao priču. S tom pričom sam išao skupljati novac da bi krenuli u pisanje kompletnog scenarija.

Koliko ste mijenjali scenarij s obzirom na uvjete snimanja?

Uvijek dodaješ nove ideje, ali ne možeš puno mijenjati. Jako puno radim na scenariju jer je on kostur filma nakon kojeg dolazi meso, krv, koža, mišići u vidu glumaca, scenografije, glazba, montaže i ostalog. Što je scenarij zahtjevniji to je sve što dolazi nakon kompliciranije. Ali ja ne izbacujem stvari iz scenarija jer je svaka scena tamo već zbog nekog razloga koji je bitan za likove. Mogu nešto promijeniti u sceni, ali nikad ono što se zbiva s likom. Ponekad napišeš puno lijepih stvari, ali ih ne možeš snimiti jer nemaš novaca ili se pojavi drugi problem, pogotovo u akcijskim scenama. Tada moraš mijenjati, ponekad čak i na bolje jer si primoran reagirati na najbolji način. Jako poštujem scenarij i bez dobrog scenarija ne idem na snimanje jer ne vjerujem da će se nešto super desiti na setu ili montaži. Naravno, griješili smo jer u filmu ima zaista svega, kako je to takav spoj žanrova. No, htio sam tako raditi jer je i ljepota filma u tome da možeš tako kombinirati žanrove. Ali zato je teže režirati jer više žanrovskih jezika treba posložiti tako da se međusobno slažu.

Imate li pravila za kombinaciju tih pravila? Kako se žanrovi slažu bez da koji nužno ne prevlada?

Treba dobro znati žanrovske kodove, a ono što ih dobro spaja je uvjerljivost likova. Po meni su filmovi jači kad se više baziraju na likovima nego na samoj radnji. Kada si toliko posvećen likovima sve što staviš ispred njih čini da oni moraju reagirati na način koji ti govore o tome tko su oni. Kad si u superherojskoj sceni, a lik je dovoljno realističan onda se ne treba stripovski pretjerivati. Kad imaš dramske scene, u to povjeruješ jer obogaćuje likove. Kao kad ponekad sanjaš nešto nadnaravno pa onda izađeš van kuće i stvarnost te udari u želudac. Kada publika gleda SF filmove, ona mora vjerovati u to što gleda tako da opušta obrambene mehanizme. Ako ideš gledati neku realističnu dramu, dolaziš s defenzivom jer znaš da će vjerojatno biti puno teških emocija. Kad ideš na film opušteno se zabaviti, tad je gard spušten i filmaš ima priliku gledatelja jako udariti. Tada slijedi kombinacija liječenja, smijeha da bi se ponovo poniralo u emotivne dubine.

Jesu li Vaši kratki filmovi sadržavali priče ili likove koji su bili najava za Jeega?

Naravno, svi koji znaju moje kratke radove, a koji su svi napisani s Nicolom, kažu da im je jasno kako sam se razvijao do ‘Jeega’. Nas dvojica, radeći talijanske žanrovske filmove, to zovemo formulom. Imamo stvarne likove koji se nađu u suludom svijetu i situacijama i oni tada otkriju tko su. Ne stavljamo lude likove u normalne priče, to je za talijansku televiziju: glupe priče s nerealnim likovima, samo dobrim ili lošim. ‘Jeeg’ je priča o tipu koji ne vjeruje u sebe, a kad mu se desi nešto posebno, misli da će se njegov život promijeniti. No, ta promjena mora doći iznutra, a to se može desiti samo ako se poveže s nekim, kao s djevojkom. Kada ona umre, on misli da je sve propalo, ali to nije istina jer ga je ono što se u međuvremenu izdogađalo u potpunosti promijenilo. Tako postavljena priča je vrlo jednostavna, ali što sagradiš oko takve baze je prilično zahtjevno.

Imate li primjer nekog američkog žanrovskog filma koji je sličan vašoj formuli?

Najbolji američki primjer je ‘Čuvari galaksije’, to je remek djelo: likovi su dobro napisani, smiješni, inteligentni i ponajprije ranjivi tako da se ljudi mogu poistovjetiti s njima. Društvo koje se poistovjećuje s likom ‘Kapetana Amerika’ je ludo i narcisoidno jer je to je tip na steroidima koji ima glup sukob s mrtvom ženom. Marvelovi filmovi su uglavnom izgubili sadržaj. Ang Leejev ‘Hulk’ je bio prekrasan, novi ‘Dr. Strange’ je isto super, taj lik je vrlo trodimenzionalan. ‘Deadpool’ je smiješan i dobro snimljen, ali funkcionira samo kao anti-Marvel film i time nema nikakvu snagu. ‘Daredevil’ nije loš mada pretjerano ne volim glavnog lika ni glumu. Europski autori mogu američke žanrove učiniti stvarnijima i time strašnijima.

Kako vam se čini taj trend pervertiranja žanrovskih pravila, a koje zahvatio i blockbuster franšize?

Da, to imamo otprije, od ’80-ih godina, pogotovo kod filmova braće Coen. Žanr je samo medij za pričanje priča koje se dešavaju oko tebe i ako ih trebaš miješati da izraziš nešto, to učiniš. Stvarnost je nešto što ne pripada filmu i priče su mnogo zanimljivije u žanru. Biografski filmovi su mi primjerice uglavnom neuvjerljivi i više volim likove koji su samo bazirani na stvarnim ljudima. Tako je ‘Nema me’ Todda Haynesa puno zanimljiviji od ‘Raya’, primjerice. Moj film se igra žanrovskim pravilima, ali kad bi pročitali scenarij, ne biste našli one stvarnosne dijelove. Sniman je u opasnom dijelu Rima koji jako dobro poznajem, gdje se tinejdžeri redovito međusobno ubijaju. Kad radiš film o superheroju, osjetiš da je to mjesto na koje se treba otići. Glumac sam već 20 godina i likove uvijek želim učiniti što uvjerljivijima i za to je mjesto snimanja jako bitno. Američki filmovi se samo služe trikovima jer imaju ogromne budžete i probleme junaka izlažu na vrlo opći način kako bi publika bila što šira, što mrzim. ‘Jeeg’ je prodan u cijelom svijetu, ali najvažnije mi je što se svima u Italiji svidio, bez obzira na dob i spol. Čak i ženama iako je ženski lik vrlo tipičan: ona pomaže muškarcu da se pronađe i onda umre. Vrlo nefeministički, ali ja poštujem takav lik i nisam je tamo stavio tek tako nego sam htio i nešto saznati o njoj.

Jeste li imali većih problema da se Jeeg uopće snimi?

Imali smo velikih problema jer na početku nismo mogli dobiti novac, tako da sam nakon godinu dana odlučio da ću ga sam producirati kao što sam napravio sa svim svojim kratkim filmovima. Snimio sam kratki film ‘Tiger boy’ koji je kao sjeme ‘Jeega’, jaka socijalna drama na original način. On se našao na užem popisu za kratki Oscar što mi je pomoglo skupiti novac za dugi film. Nakon što sam sam snimio 11 kratkih filmova, kad sam dobio novac od ministarstva za ‘Jeega’ to je za sobom povuklo pravila i protokole zapošljavanja dodatnih ljudi što dosta košta, a budžet nam je bio jako mali za Italiju. Pogotovo ako se radi o filmu s akcijom, jer ga nije moguće snimiti u mjesec dana, još ako ima 127 scena kao naš. Tada zamoliš svoje glumce da vjeruju u film i smanje svoje honorare. Snimali smo osam tjedana i svi ljudi koji su radili na filmu dali su mi svoju krv. Zapravo, radili smo što smo htjeli kako sam sam producirao film jer nitko drugi nije htio. Sveukupno mi je trebalo šest godina i nisam slušao nikoga, što je prekrasno jer smo napravili film koji čini ravnotežu između nas i onog što ljudi vole. Bili smo sretni, nadam se da će nam se i sa sljedećim filmom tako posrećiti.

Kako ste odabrali glumačku ekipu koja je ulogama u ‘Jeggu’ pokupila sve značajnije nagrade u Italiji?

Glavni glumac Claudio Santamaria je vrlo poznat u Italiji i on je jedan od mojih najboljih prijatelja. Svi ga znaju kao krhkog čovjeka zato sam mu rekao da mora promijeniti svoju fizičku konstituciju i glas. Za film se udebljao 20-ak kilograma, šest mjeseci se hraneći uz liječnički nadzor. Nevjerojatno se promijenio, ali nisam mislio na to da većinu filma mora trčati, tako da mu je bilo zaista teško. Zanimljivo je da je Claudio po osobnosti zapravo bliži liku Cigana, a Luca Marinelli koji tumači Cigana je u stvarnim životu bliži liku Enza: stidljiv, malo govori i ne izlazi. Kako je onda mogao postati takav u filmu? Dok je Claudio poput stroja i potrebno mu je puno uputa, Luca je trebao biti dosta slobodan. On je vrlo drag čovjek, tako da smo zaista trebali izvući tu zloću lika u njemu, a kad je krenulo snimanje on se potpuno promijenio i ostao sam zapanjen. Ilenia Pastorelli koja glumi Alessiju nije profesionalna glumica tako da je uzimala lekcije prije snimanja, a odlučio sam se za nju jer je vrlo autentična, na neki neorealističan način. Kad je dobila ulogu, nazvala me i rekla da ne zna hoće li ikad biti glumica, ali da jako dobro poznaje lik Alessije. Na snimanju joj je bilo teško, pogotovo kad se kamera puno kreće. Tada smo kameru zapravo u potpunosti prilagodili njoj, jer je ona to dobro u filmu i bitnija od kamere. Od 7 najvažniji talijanskih filmskih nagrada Donatello, one za glumce me najviše vesele.