Potraga za izgubljenim čekićem u nudističkom kampu čini se vrlo neobičnom idejom za fabulu jednog filma, no to je bila dobitna kombinacija za debitantsko ostvarenje redatelja Tima Mielantsa. Nakon režiranja niza serija, među kojima i treće sezone Peaky Blinders, Mielants je filmom Patrick osvojio nagradu za najbolju režiju u Karlovim Varima, ali i simpatije publike na ZFF-u.

Razgovarao Nino Kovačić

Kako je krenulo s idejom o ovom neobičnom trileru u nudističkom kampu?

Početna ideja potekla je iz sjećanja na događaje u djetinjstvu, kad su me roditelji osamdesetih odveli u sličan kamp u Pirinejima. Vodili su ga sin i majka koja je bila slijepa i nije znala da se radi o nudističkom kampu. Nadrealni ljudi i magični okoliš koje sam tamo vidio kao šestogodišnjak ostali su sa mnom čitav život. Nekako sam se želio vratiti tom sjećanju kroz filmski svijet u kojem sam pokušao oživjeti osjećaje koje sam tamo doživio kao dječak.

Dakle, prvo ste u sebi nosili neke osebujne slike. Zašto ste ih odlučili zaokružiti pričom o glavnom liku Patricku?

Sjećanja predstavljaju jednu stranu inspiracije, a druga ide od srednje škole kad su mi posebno zanimljivi bili likovi domara koje u Belgiji često zovu Patrick. Kako su mi odrasli uvijek govorili da moram puno učiti i da je važno imati dobru karijeru, a s druge strane medalje su postojali ti muškarci koji su mi se činili vrlo dragima, nježnima i bez potreba robovanju društvenom sistemu ambicija. Zato sam ih uvijek poštovao, čak im se i divio kako mogu biti sretni s time tko su i što ne osjećaju potrebu biti drukčijima na načine na koje im drugi ljudi govore da bi trebali biti. Takvi ljudi zaslužuju poštovanje na neki gotovo budistički način. Svidjela mi se kombinacija takvog čovjeka u nudističkom kampu koji je društvo u malom, u svojim pravilima nimalo drukčije od ostatka.

Jeste li snimali u pravom kampu?

Prvo sam se vratio istražiti kamp koji me inspirirao u djetinjstvu i to je bilo razočaranje jer uopće nije bilo toliko impresivno koliko mi je ostalo u sjećanju. Sjećao sam se puno višeg drveća pa sam prvo počeo tražiti takvu šumu. Sve je snimljeno na različitim lokacijama koje su odgovarale mojim subjektivnim dojmovima i sjećanju na kojem se film bazira.

U Patricku ima dosta miješanja različitih žanrovskih elemenata trilera, horora, drame i akcijskog filma. To Vam predstavlja uobičajeni pristup s obzirom da ste se u dosadašnjem iskustvu snimanja serija u gotovo svima okušali?

Ponajprije sam pokušao napraviti priču o žalovanju nad preminulim ocem u različitim fazama: od poricanja i ljutnje, preko paranoje do depresije, tako da film prema njima funkcionira kao u činovima. Zato se, primjerice, ovisno o kojem se stupnju žalovanja radi, i kamera drukčije koristi te gotovo da filmski evoluira.

Kako ste prilagodili uvjetima snimanja dugometražnog filma nakon dugogodišnjeg iskustva sa serijama?

Slažem se s Davidom Fincherom koji kaže da je film poput pop pjesme, a serija poput opere jer u njoj imaš puno više prostora za sve. U filmu je struktura jako bitna, kao i pažnja na detalje te se jednostavno drukčije gleda na vrijeme jer je sve zgusnutije.

Koji su Vam pritom bili najveći produkcijski izazovi?

Naravno, početno financiranje, a trebalo mi je i moje televizijsko zaleđe kako bih našao novac za njega. Dobio sam povjerenje jer sam snimao uspješne serije poput Peaky Blinders. Usto je bilo potrebno puno nagovaranja jer više gotovo nitko kod nas ne snima ovakav tip rubno nadrealnog filma.

Zašto ste se odlučili za Kevina Janssensa u glavnoj ulozi i kako je došlo do suradnje s Jemaineom Clementon?

Jemaina sam upoznao u SAD-u gdje smo zajedno radili na jednom projektu i zbližili se. Svidio mu se scenarij i slučajno je imao par dana slobodno u Europi tako da se sve super poklopilo. Kevin Janssens je slavan po tome što uglavnom igra akcijske junake tako da sam s njim napravio anti-casting. Za to me inspirirao film Copland u kojem Sylvester Stallone igra gubitnika, što mi se učinilo jako zanimljivo za isprobati u Patricku. Kevin je bio najbolji odabir jer on uvijek igra neke grube tipove i najmanje bi se njega očekivalo u ulozi nekog toliko nesigurnog i osjetljivog kao što je Patrick.

Kako su se glumci privikli na atmosferu snimanja u nudističkom kampu?

Glumci su se brzo privikli na golotinju. Imali su osjećaj da se više radi o kostimiranoj drami jer njihova golotinja nije služila seksualnim konotacijama. Mnogi ljudi imaju problema s golotinjom jer joj inherentno pridaju seksualni kontekst, a toga u Patricku zasigurno nema. Nitko nije odbio glumiti zbog golotinje jer bit filma ne leži u njoj.

Meni je, kao gledatelju, trebalo malo vremena na početku da se priviknem nudističkoj atmosferi Vašeg filmskog svijeta, ali sam je vrlo brzo prestao primjećivati kao nešto posebno zanimljivo. Kakve su općenito bile reakcije Vaše domaće publike u Belgiji?

Da, opet to slično funkcionira kao u kostimiranoj drami gdje vas prvih deset minuta zanima odjeća i onda, ako je film dobar, prestanete razmišljati o njoj jer ste uvučeni u priču. Belgijska publika je reagirala dosta dobro, a starija generacija je zapravo bila manje konzervativna nego mlađa, što nam govori nešto o promjenama u društvu. No nikog to nije vrijeđalo jer se priča ne vrti oko seksualizirane golotinje već čovjeka koji pokušava naći svoj čekić.

Kakve ste reakcije očekivali?

Ljudi na svakakve načine tumače ovaj film i jako mi se sviđaju različita osobna tumačenja. U SAD-u je jedan od ljudi u festivalskom žiriju rastumačio moj film kao komentar na uspon ekstremne desnice u svijetu, što mi je bilo užasno čudno, ali čovjek je imao dobro objašnjenje.

Imate li već planove za novi film? Hoćete li ponovo miješati žanrove?

Kad pogledate moj televizijski rad, on je dosta raznolik, od gangsterskih serija preko horora do znanstvene fantastike. Volio bih ponovo raditi film poput Patricka, koji zapravo nije za široku publiku, no takav film podrazumijeva više posla i problema s financiranjem, ali želim ih nastaviti snimati. Trenutno sam na snimanju nečeg potpuno drukčijeg, romantičnog filma u Škotskoj.